среда, 21. април 2010.

Mali poštar


Pre par dana smo u obližnjem supermrketu kupili jednu simpatičnu knjigu, ''Poštar Dino'' bosanskog izdavača Šahinpašić. Knjiga nije ništa posebno, ali na vrlo jednostavan način opisuje dan jednog poštara, a i ilustracije su baš žive. M ju je odmah zavoleo i tražio da i on bude poštar.
Što da ne? Zgrabila sam jednu kutiju od cipela, malo papira, i dok je M crtao ''čestitke'' i lepio stikere po njima, ja sam na gornjoj strani kutije izrezala uski prorez kroz koji se ubacuju čestitke, napisala POŠTA sa prednje strane, i eto naših čestitki i poštanskog sandučete.
Prvo je proces ubacivanje čestitki u sanduče prilično dugo trajao, jer ih je M vadio i opet ubacivao bezbroj puta. Jedva je dočekao da stric, strina, seka od strica i tata dođu kući da im svima ponese njihove čestitke. Kad je došlo vreme, dali smo mu jedini kačket koji smo našli, crveni kačket moga muža (jer poštar mora da ima kapu), moju staru torbu, stavio je čestitke u torbu i krenuo.
Kucao je na vrata kod bake, kod strica i delio poštu! Sve vreme imao je strogo ozbiljan izraz lica, i pomalo zbunjen pogled, ali je uspešno obavio zadatak. Na kraju su on i tata meni doneli čestitku, a onda smo poštara počastili keksom (nestalo nam rakije ;P).
Igra mu se baš svidela, još dugo je pričao o njoj i tražio je da opet bude poštar. Sigurno ponavljamo!

3 коментара:

LinkWithin

Related Posts with Thumbnails